Usekovanje glave svetog Jovana Krstitelja

Usekovanje glave svetog Jovana Krstitelja 11.septembar/29.avgust

Irod Antipa, sin staroga Iroda, ubice mladenaca vitlejemskih u vreme rođenja Gospoda Isusa, beše gospodar Galileje u vreme propovedi Jovana Krstitelja. Beše taj Irod ženjen ćerkom nekoga arapskog kneza Arete. No Irod, zli izdanak od zloga korena, otera svoju zakonitu ženu i nezakonito uze sebi za sožitelnicu Irodijadu, ženu svoga brata Filipa, koji beše još u životu. Protiv ovog bezakonja usta Jovan Krstitelj i silno izobliči Iroda. Irod ga baci u tamnicu. Za vreme jednoga pira u svom dvoru u Sevastiji Galilejskoj igraše pred gostima Salomija, ćerka Irodijadina i Filipova. I pijani Irod, zanesen tom igrom, obeća igračici dati što god bude od njega iskala, ma to bilo i polovina carstva. Nagovorena od svoje majke, Salomija zaiska glavu Jovana Krstitelja. Irod naredi te Jovana posekoše u tamnici i doneše glavu njegovu na tanjiru. Učenici Jovanovi noću uzeše telo svoga učitelja i česno sahraniše, a Irodijada izbode iglom jezik Jovanov, pa glavu zakopa na neko nečisto mesto. Šta je dalje bilo s glavom Jovanovom može se čitati pod 24. februarom. Ali ubrzo postiže Božja kazna ovu grupu zlotvora. Knez Areta, da opere čast svoje ćerke, udari s vojskom na Iroda i potuče ga do noge. Poraženi Irod bi osuđen od kesara rimskog Kaligule na progonstvo, najpre u Galiju a potom u Španiju. Kao izgnanici Irod i Irodijada življahu u bedi i poniženju, dok se zemlja ne otvori i ne proguta ih. A Salomija pogibe zlom smrću na reci Sikorisu (Suli). Smrt svetog Jovana dogodila se pred Pashu, a praznovanje 29. avgusta ustanovljeno je zbog toga što je toga dana osvećena crkva, koju podigoše na grobu njegovom u Sevastiji car Konstantin i carica Jelena. U tu crkvu položene su i mošti učenika Jovanovih: Jeliseja i Avdije.

Preuzeto iz „Ohridskog prologa“ svetog Nikolaja Ohridskog i Žičkog

*

Sveti Jovan, Preteča Spasitelja našeg Gospoda Hrista, trebalo je da smrću svojom prethodi dobrovoljnoj smrti Spasitelja našeg, kao što je prethodio Njegovom rođenju, da bi, kao što je na zemlji propovedao dolazak Spasov govoreći: „Ide za mnom jači od mene“ (Mk. 1, 7), tako i u adu nalazećim se dušama evetih praotaca propovedao dolazak Gospoda i objavio da se već javio očekivani u svetu Mesija. I kao što Gospod Hristos imađaše postradati za grehe ljudske, tako i Preteča Njegov pre Njega primi stradalničku smrt bezakonja Irodova radi. A dogodi se to ovako:

Irod, zvani Antipa, sin staroga Iroda, ubice dece Vitlejemske, zli izdanak zlog korena, četverovlasnik u Galileji, oženi se najpre ćerkom arabskog cara Arete, i požive s njom ne malo vremena. Ali potom, očaran lepotom Irodijade, žene Filipa brata svoga, zbliži se s njom, jer ona pristade na poganu pohotu njegovu; i po želji ove preljubočinice, on otera svoju zakonitu ženu i nezakonito uze sebi tu ženu brata svoga; jer i da je umro brat njegov, on je ne bi mogao uzeti za ženu, pošto bi ostala među živima kćer bratovlja, rođena od nje; a zakon je naređivao da brat samo onda uzme bratovlju ženu udovicu, ako umrli brat ne bi ostavio za sobom poroda. Međutim, tačno se zna da je Irod oteo ženu svome živome bratu Filipu, i na taj način učinio veliko bezakonje kao otmičar, preljubočinac i krvosmešnik.

Kada Irod učini takvo bezakonje, sveti Jovan Krstitelj, revnitelj zakona Božija, izobličitelj grehova ljudskih i propovednik pokajanja, ne otrpe nego pred licem svih izobličavaše Iroda kao preljubočinca i otmičara, koji je oteo ženu bratu svome, i govoraše mu: Ti ne možeš imati ženu Filipa, brata svoga. – A Irod, ne trpeći izobličavanje, naredi te Jovana baciše u tamnicu i okovaše. Irodijada pak naročito se srđaše na svetitelja, i šćaše da ga odmah ubije, ali ne mogaše, jer joj sam Irod branjaše, i čuvaše sužnja od žene koja je disala ubistvom. Irod znađaše Jovana da je čovek pravedan i svet; i ranije ga rado slušaše, i po njegovim rečima činjaše mnogo dobra; zato se i bojaše da ga preda na smrt. No bojaše se Irod ne toliko Boga koliko ljudi, kao što evangelist Matej kaže: I šćaše da ga ubije, ali se poboja naroda, jer ga držahu za proroka (Mt. 14, 5). Bojao se Irod da narod ne ustane protiv njega i digne bunu, zato se ne usuđivaše da javno preda na smrt proroka i krstitelja, voljenog i poštovanog od sviju, već ga samo mučaše tamnicom, želeći zatvoriti neućutna usta svoga izobličitelja.

Sveti Jovan bi u tamnici dugo vreme; njegovi učenici sabirahu se k njemu, i on ih često poučavaše vrlinskom životu po zakonu Božiju, i tvrđaše im da je Mesija već došao u svet; on ih i slaše k Njemu, kao što se kaže u Evanđelju: A Jovan čuvši u tamnici dela Hristova posla dvojicu učenika svojih da ga upitaju: jesi li ti onaj što će doći, ili drugoga da čekamo? (Mt. 11, 2-3). On slaše da pitaju ne zato što sam nije znao; jer kako je mogao ne znati Onoga koga je sam krstio, i na koga je video da je Duh Sveti sišao, i o kome je čuo glas Oca koji je svedočio, i na koga je sam ukazao prstom govoreći: Gle, jagnje Božje! (Jn. 1, 36); nego on slaše učenike svoje ka Gospodu Hristu, da bi oni svojim očima videli slavna čudesa koja On činjaše, te da se konačno uvere da je On taj koji je došao da spase rod ljudski.

Nakon nekog vremena nastade dan Irodova rođenja, kada on po običaju priređivaše slavlje. Sabravši sve svoje knezove, vojvode, i starešine – tetrarhe Galileje, Irod priredi veliku gozbu. U vreme te gozbe kći Irodijadina, igravši i ugodivši Irodu i gostima njegovim, zaiska od Iroda, po nagovoru svoje svirepe majke, glavu svetog Jovana Krstitelja, i dobi je: jer se Irod zakle dati joj što god zaište, makar to bilo i do po carstva njegova. I on bednik, ne hoteći prekršiti zakletvu svoju i ožalostiti igračicu i njenu gadnu majku, odbaci od sebe onaj strah koji ga zadržavaše da ubije Jovana, zaboravi na Jovanovu svetost, i kao pijan raspali se namerom da prolije krv nevinu. I odmah posla dželata u tamnicu, zapovedivši mu da Jovanu odseče glavu i da je donese na tanjiru.

I tako Preteča Hristov, zbog izobličavanja Irodova saživljenja sa Irodijadom, bi posečen u tamnici, i to u kasnu noć: jer tu odvratnu gozbu sveti evanđelist Marko naziva večerom (Mk. 6, 21); ta se večera protegla do iza ponoći, i kada se već svi behu opili i dovoljno nauživali igre bestidne devojke, tada bi izvršeno ovo nepravedno ubistvo. I donesena bi glava svetog Jovana na tanjiru usred te gozbe, dok je krv još kapala i, kao što neki saopštavaju, glava je i posle posečenja izgovarala one ukorne reči, rekavši Irodu: „Ti ne možeš imati ženu Filipa, brata svoga“.

O, kako veliki strah obuze sve na toj večeri, kada ugledaše čovečiju glavu, nošenu na tanjiru kao jelo, iz koje tečaše krv, i koja pritom pokretaše usta i izgovaraše reči, i koju igračica uze svojim drskim rukama i odnese materi svojoj. A Irodijada, uzevši je, izbode joj iglom jezik, koji je izobličavao bezakonje njihovo; i pošto joj se dovoljno naruga, ona je ne dade da se sahrani zajedno sa telom, jer se bojala da Jovan ne vaskrsne, ako glava bude pridružena telu, pa bi onda ponova počeo izobličavati Iroda i nju. Telo svetoga Preteče učenici njegovi uzeše te iste noći i sahraniše u Sevastiji; a glavu Irodijada zakopa u dvorcu svom duboko u zemlji, na nekom nečistom i sakrivenom mestu. Šta je dalje bilo sa glavom Jovanovom može se čitati pod dvadeset četvrtim februarom, kada se praznuje obretenje te česne glave.

Posle ubistva svetoga Preteče, nesrećni Irod izvrši i drugi, ne manji zločin: naruga se Gospodu našem Isusu Hristu za vreme dobrovoljnog stradanja Njegovog nas radi, kao što o tome govori evanđelist Luka: Irod osramotivši Isusa sa svojim vojnicima, i narugavši mu se, obuče mu belu haljinu, i posla ga natrag Pilatu (Lk. 23, 11).

Ali kazna Božija ubrzo postiže prorokoubicu i Hristorugatelja: jer, s jedne strane, krv Jovanova vapijaše na Iroda k Bogu, kao nekada krv Aveljeva na Kajina (1 Mojs. 4, 1-16); s druge pak strane, druga bezakonja Irodova, naročito njegovo ismevanje Gospoda Hrista, navlačahu na njega pravednu kaznu Božiju; i stvarno, nakon ne mnogo vremena Irod bi lišen carstva i života sa Irodijadom i igračicom. Jer car arabski Areta, sveteći se za sramotu i beščešće, nanesene od Iroda njegovoj kćeri, skupi vojsku i krenu na Iroda; takođe i Irod, skupivši svoju vojsku, iziđe protiv Arete. Nastade silna bitka; i vojska Aretina pobedi Irodovu; Irod pretrpe strahovit poraz, sva vojska njegova izgibe, a on se sam jedva spase. Posle toga Irod bi lišen svoje vlasti i svih svojih bogatstava, i sa preljubočinicom i njenom ćerkom bi poslan od kesara rimskog Kaligule u progonstvo, najpre u Galiju u grad Lion; a potom bi preveden u Španiju u grad Ilerdu, gde u bedi i poniženju skončaše Irod i Irodijada, ali prethodno videše smrt svoje kćeri igračice, koja pogibe na sledeći način:

Jednom zimi ona šćaše zbog nekog posla da pređe preko zaleđene reke Sikorisa; i kad iđaše po ledu, led se provali pod njom, i ona pade u vodu do grla. Po pravosuđu Božjem sante leda stegoše je oko grla čvrsto, te visijaše telom u vodi a glava joj beše nad ledom; i kao što nekada igraše nogama po zemlji, tako se i sada koprcaše, igrajući nogama po vodi da bi dodirnula dno; pri tome joj niko ne mogaše pomoći; i ona tako visijaše u vodi sve dotle, dok joj oštar led ne odseče glavu. Gadni trup njen, zanesen vodom ispod leda, ne bi pronađen, a glava njena bi odnesena Irodu i Irodijadi, kao nekada Pretečina, samo odsečena ne mačem nego ledom. Tako Božje pravosuđe uzvrati igračici, vinovnici odsečenja česne glave svetoga Jovana.

Posle toga pogiboše sa hukom bezakoni ubica Irod i pogana Irodijada: jer se kazuje za njih, da se zemlja otvori i proguta ih žive.

Sveti pak Jovan, kako za života na zemlji, tako i po končini svojoj bi Preteča Gospodu Hristu. Jer preduhitrivši silazak Spasov u ad, on blagovesti tamo bivšima Boga koji se javio u telu, i obradova svete praoce; sa njima on bi izveden otuda po razorenju ada u vaskrsenje Hristovo, i udostoji se mnogih venaca u Carstvu Nebeskom: kao devstvenik, kao pustinožitelj, kao učitelj i propovednik pokajanja, kao prorok, kao Preteča i Krstitelj, i kao mučenik. Njegovim svetim molitvama neka i nas uputi na put istinskog pokajanja i udostoji Carstva Nebeskog milosrdni Gospod i Bog naš Hristos, kome sa Ocem i Svetim Duhom slava vavek. Amin.

Preuzeto iz „Žitija Svetih“ svetog Justina Ćelijskog

*

Tropar, glas 2.

Uspomena pravednika slavi se pohvalama, a tebi je, Pretečo, dovoljno svedočanstvo Gospodnje da si se zaista pokazao časniji i od proroka, jer si se udostojio da u reci krstiš Onoga Koga si propovedao. Zato, postrdavši za istinu, radujući se, objavio si radosnu vest onima koji su u adu, o Bogu Koji se javio u telu i uzeo greh sveta i Koji nam daruje veliku milost.

Kondak, glas 5.

Pretečino slavno usekovanje, je slavno Božije staranje o svetu, da i onima koji su u adu propovedaš Hristov dolazak. Neka plače Irodijada jer bezakono ubistvo poruči: Ne zavole zakon Božiji, ni život večni, no varljivi privremeni (zemaljski).